Prvi javni objekat podignut na Tašmajdanu je zgrada Seizmološkog zavoda. Istorija gradnje ove neobične zgrade na obodu parka zaista je duga. Sve je počelo davne 1893. godine, kad je zemljotres jakog intenziteta pogodio Svilajnac, što je bio povod za ozbiljan korak u razvoju seizmologije u Srbiji. Noviji istraživači navode koju godinu pre kao presudnu u razvoju srpske seizmologije, tačnije 1887, kad je prvi srpski školovani astronom i geofizičar Milan Nedeljković osnovao Astronomsku i metereološku opservatoriju u Beogradu. Zvanična seizmološka služba pod okriljem Geološkog zavoda Univerziteta formirana je 1906. godine, a 1919. godine služba se izdvojila kao samostalna ustanova – Seizmološki zavod.

Radi sistematskog praćenja zemljotresa u Srbiji, bilo je potrebno obezbediti objekat u kojem će se instalirati merni instrumenti. Ministar prosvete Andra Nikolić, prepoznavši dalekosežni značaj ovog važnog momenta, 1906. godine obezbedjuje sredstva za gradnju zgrade. Kako navode tadašnji izvori, za mesto gradnje skromnog paviljona odredjen je Tašmajdan na starom groblju.

Izrada projekta je poverena arhitekti Momiru Korunoviću. Kamen temeljac je postavljen 10. septembra 1908. godine, a zgrada je završena godinu dana kasnije, u maju. Instrumenti instalirani u novopodignutoj zgradi prvi put su 1910. godine zabeležili zemljotres, sa epicentrom u dalekoj Anadoliji. Bila je to skromna prizemna zgrada. Mada nema prepoznatljive karakteristike autentičnog stila arhitekte Momira Korunovića, ostaće zabeležena kao prvo realizovano delo ovog velikog autora. Zadatak je bio projektovati omanji, utilitarni objekat posebne namene. Sačuvana istorijska fotografija prvobitnog izgleda zavoda iz 1909. godine prikazuje prizemni zidani objekat od opeke, tipa paviljona, skromnih stilskih odlika. Prikazana je bočna fasada objekta sa ulazom istaknutim zalučenim okvirom, što će biti osnovni oblik u budućem stvaralaštvu ovog autora. Iznad ravnog krova sa snažno naglašenim krovnim vencem uzdižu se dva vitka dimnjaka. Objekat je raspolagao i podzemnim nivoom, u kojem su se nalazili instrumenti. Kako su se s vremenom sve više potvrdjivali rezultati rada seizmološke službe, a uz to se novim političkim kontekstom države uvećala teritorija koju je služba pokrivala, neophodno je bilo povećati kapacitet same zgrade.

Prema projektu arhitekte Djure Bajalovića, 1912. godine postojeći objekat je nadzidan za jednu etažu. O tome kako je izgledao svedoči i fotografija iz te godine, na kojoj se delimično vidi zgrada sa zupčastim završnim segmentom.Nažalost, rad službe je zaustavljen izbijanjem rata. U zgradi se u to vreme nalazio deo okupatorske vojne auto-komande, koji je uništio skoro sve aparate i opustošio prostorije. Mehanički instrumenti Wiechert, dobijeni ratnom odštetom 1929. godine, ostali su osnov instrumentalnog seizmološkog merenja sve do 1980. godine. I danas u funkciji, nalaze se u zgradi. Sledeće dve intervencije na zgradi – 1926. godine proširenje u prizemnom delu i 1939. godine dozidjivanje u delu objekta u nivou sprata – konačno su uobličile objekat u izgled koji vidimo danas. To je slobodnostojeća zgrada, izdužene pravougaone osnove, oblikovana u stilu romantizma. Podeonim vencem je raščlanjena na zonu prizemlja i sprata. Nizom ritmično rasporedjenih prozora lučnih okvira ostvarena je dinamičnost omanje fasade. Poseban akcenat predstavlja završni dekorativni element zupčasti venac, koji čini ovaj objekat vrlo originalno i maštovito rešenim. Okružena zelenilom i upadljive crvene boje, zgrada je postala prepoznatljiv prostorni detalj velikog tašmajdanskog parka. Zgrada Seizmološkog zavoda se ubraja u red značajnih objekata tehničke kulture u Beogradu i utvrdjena je za kulturno dobro 2007. godine.