Glavni Upravni odbor Narodne banke na čelu sa guvernerom Djordjem Vajfertom doneo je 30. decembra 1925. godine odluku o osnivanju domaćeg Zavoda za izradu novčanica, kao i da se odmah po uspostavljanju proizvodnje počne s izradom rezervnih banknota. Takodje je doneta i odluka da se projektovanje fabričkog kompleksa poveri arhitekti Josifu Najmanu, koji je u to vreme bio zaposlen u Francuskoj banci. Arhitekta Najman izveo je urbanističko uredjenje i projektovanje svih objekata u kompleksu, dok je inženjer Obradović definisao unutrašnji raspored prostorija pogonske zgrade.

Zemljište na kojem je počeo da se podiže Zavoda za izradu novčanica nekada je pripadalo Topčiderskoj ekonomiji. Sama lokacija na kojoj je izgradjen Zavod za izradu novčanica bila je idealno pozicionirana uz reku i državnu železničku prugu Beograd – Niš – Skoplje, a industrijska pruga fabriku je direktno povezivala sa železničkom stanicom u Topčideru, kako bi se novac i materijal potreban za njegovu izradu lakše transportovali. Kamen temeljac je 21. septembra 1927. godine. U okviru čitavog kompleksa pored glavne, pogonske fabričke zgrade podignuti su i drugi objekti potrebni za nesmetano funkcionisanje Zavoda: elektrokalorična centrala, garaža, dvanaest zgrada za stanovanje osoblja, zatim dve portirske kuće za obezbedjenje ispred pogonske zgrade, kuća za „tri žandarma“ i moderna štenara za pse čuvare u užem fabričkom krugu. Najreprezentativniji prateći objekti bile su vile za upravnika i pomoćnika upravnika izvedene u duhu arhitekture akademizma, dok su preostale vile i zgrade za stanovanje radnika izvedene jednostavnijim arhitektonskim izrazom.

Centralni položaj u kompleksu ima glavna, pogonska zgrada, sa odeljenjima za štampanje i trezorima za čuvanje novčanica. Izgradjena u konstrukciji od armiranog betona velikih raspona, imala je najsavremeniju opremu i instalacije poput centralnog grejanja i uredjaja za toplu vodu, telefonske centrale, centralnog prijemnog aparata za javljanje požara, prislušnih aparata i aparata za vlaženje vazduha, liftova, a najmodernije mašine za štampanje banknota nabavljene su u inostranstvu. Prilikom projektovanja arhitektonske kompozicije glavnog fabričkog zdanja, arhitekta Najman vodio je računa o što većoj doslednosti unutrašnjeg rasporeda i konstrukcije, što je uočljivo i na samoj fasadi izvedenoj u veštačkom kamenu. Ekspresivnosti fasade doprinose i dve kule uz severni trakt, istaknute posebnim rasporedom i oblikom otvora, od kojih ona zapadna, završena kubičnom kupolom, istovremeno služi kao akcenat glavnog ulaza i kao rezervoar za vodu. Velike staklene površine podužnih fasada, svojstvene objektima industrijske namene, dodatno doprinose ekspresionističkom utisku čitave kompozicije.

Svi objekti i instalacije Zavoda za izradu novčanica završeni su oktobra 1929. godine, a izrada banknota počela je dva meseca kasnije. Kako se proces proizvodnje stalno usavršavao, septembra 1937. godine izvršeno je i instaliranje odeljenja za izradu metalnog novca i od tada do danas sav redovni opticajni novac Jugoslavije, a potom Srbije, iskovan je u Zavodu u Topčideru. Zavod za izradu novčanica i kovanog novca tokom više od osam decenija postojanja usavršavao je tehnološke procese, a shodno napretku tehnologije i grafičke industrije i urbanistička i arhitektonska struktura kompleksa doživela je izvesne promene koje su se, uvažavajući prvobitni autorski koncept arhitekte Josifa Najmana. Kovnica novca, naziv koji je tokom vremena postao toponim čitavog kompleksa, u istoriji novije srpske arhitekture zauzima važno mesto kao jedan od prvih modernih industrijskih objekata čistog autorskog izraza i jedan od izuzetnih primera ekspresionističke arhitekture kod nas u periodu izmedju dva svetska rata. Glavna fabrička zgrada kompleksa, pod nazivom Zgrada Kovnice novca, zbog svojih kulturno-istorijskih, arhitektonskih i estetskih vrednosti, utvrdjena je 2007. godine za kulturno dobro.