Na zapadnom Vračaru, u Birčaninovoj 21 na uglu sa Ulicom kralja Milutina, nalazi se kuća porodice Veljković. Sagradjena je ubrzo nakon proklamovane ideje kneza Miloša o formiranju „srpskog Beograda“, dovoljno udaljenog od Beograda u šancu i turskih topova, i tokom planske urbanizacije ovog dela gradske varoši 1883. godine. Postepeno se formirao gradjanski sloj koji je bio inicijator društvnih promena i nosilac modernosti. Nešto imućnije porodice naručivale su projekte od srpskih arhitekata školovanih u inostranstvu koji su svojim znanjem i delima, u još uvek provincijalnu Srbiju i orijentalnu beogradsku varoš, unosili elemente aktuelnih evropskih arhitektonskih stilova, moderne enterijere, a ponekad i sam stil života. Kuća porodice Veljković, jedna je od malog broja onih koje su pre Drugog svetskog rata bile poznate kako po značajnim i uglednim vlasnicima, tako i po arhitekturi i enterijeru, bogatoj porodičnoj zbirci slika i skulptura, privatnoj biblioteci, kolekciji oružja i upotrebnih predmeta. Danas reprezentativni primer kulturnog nasledja, okružena raznolikom arhitekturom gradskog ambijenta, „podseća“ prolaznike na izgled i duh starog Beograda. Zbog malog broja beogradskih privatnih kuća uglednih porodica sačuvanih u svom autentičnom obliku, Kuća porodice Veljković uvrštena je u Asocijaciju evropskih istorijskih kuća 2008. godine. Originalan projekat jednospratne porodične vile nije sačuvan, kao ni imena arhitekte i izvodjača radova. Medjutim, tapija ukazuje da je prvi vlasnik imanja sa zgradama bio Marko Čolić mehandžija, a imanje je 1866. godine prodao Kosti Lazareviću telegrafisti iz Smedereva. Fabrikant Franjo Všetački i njegova supruga Ruža postali su sledeći vlasnici 1873. godine i na postojećem imanju sazidali novu (današnju) kuću koju je 1883. godine kupio Stojan Veljković.

opšti izgled

Gradjena je opekom u krečnom malteru s masivnim zidovima premošćenim arhitravno i delimično plitkim pruskim svodovima. Spolja ima identično oblikovane fasade, jednostavno rešene u duhu arhitekture akademizma sa svedenim repertoarom dekorativnih elemenata. Raspored prostorija u prizemlju i na spratu je identičan. U prizemlju se nalazi reprezentativni stepenišni hodnik s ogradom od kovanog gvoždja i antre koji vodi u tri sukcesivno vezana salona i dve manje sobe na bočnim stranama objekta. Pored glavnog ulaza, prizemlje ima i jedan sporedni koji je vodio na trem sa masivnim stubovima i drvenom dekorativnom nastrešnicom odakle se ulazilo u kočije, odnosno automobile.

dvorišni objekat

U dvorištu, pored porodične kuće, nalazi se jednospratni pomoćni objekat koji je imao namenu konjušnice sa sobama za osoblje na spratu. Kasnije, kada su automobili zamenili kočije, konjušnica je pretvorena u garažu. Glavni ulaz u dvorište bio je iz Birčaninove ulice, a drugi kolski iz Ulice kralja Milutina. Na parceli spomenika kulture, u njegovom prostranom dvorištu, sagradjen je 1931. godine izložbeni Paviljon prema projektu arhitekte Vojislava Djokića i inženjera Aleksandra Gavrilovića. Koncipiran je u duhu modernizma, specijalno namenjen za izlaganje umetničkih slika i skulptura, sa staklenim krovom, centralnim grejanjem, specijalnim uredjajem za postavljanje slika i postoljima za skulpture čuvenih antičkih i renesansnih majstora.

Moderan izložbeni Paviljon koji je u vreme svoje izgradnje bio prvi privatni muzej na Balkanu. Početkom Drugog svetskog rata je zatvoren, a nakon rata Moša Pijade je ovde otvorio svoj atelje, a potom i skulptor Sreten Stojanović. Nakon nacionalizacije Paviljona, bronzani odlivci iz zbirke predati su Akademiji likovnih umetnosti, a prostor je vremenom izgubio svoju osnovnu namenu.

U porodici Veljković bilo je poznatih političara, pravnika i oficira koji su svojim obrazovanjem, političkim i vojnim zalaganjima i kulturnim angažovanjima uticali na društveno-politički i kulturno-umetnički život Srbije. NJihova kuća primer je razvoja gradske arhitekture 19. veka i prihvatanja evropskih stilskih obrazaca važnih u sagledavanju razvoja i modernizacije srpskog društva na prelazu dva veka.

Zbog svojih kulturno-istorijskih i arhitektonsko-urbanističkih vrednosti Kuća porodice Veljković utvrdjena je za kulturno dobro 1967. godine.