U blizini raskršća ulica Dobračine i Gospodar Jevremove, nalazi se spomenik „Čukur česma“, delo skulptora Simeona Roksandića, podignut 1931. godine. Na tom mestu nalazila se stara Čukur česma, koja je do 1892. godine, kada je u Beogradu uveden vodovod, snabdevala stanovnike ovog kraja vodom. Čukur je turska reč i znači rupa koja je bila ozidana duboko u zemlji. Pored toga što danas ovaj spomenik čuva uspomenu na jednu od najstarijih česama, svojim skulptorskim rešenjem simbolično čuva sećanje na „dogadjaj kod Čukur česme“, koji se pretvorio u legendu, jednu od malobrojnih koje postoje o Beogradu.

Šta se zapravo desilo 15. juna 1862. godine, do danas nije u potpunosti rasvetljeno. Postoji više verzija o ličnostima i uzrocima dogadjaja, ali je samo ishod pouzdan i potkrepljen dokumentima. Posledica ovog dogadjaja dovela je do prekretnice u istoriji Beograda i Srbije. Priča o Čukur česmi počinje bezazleno, jednostavnim rečima izgovorenim dečaku šegrtu: „Savo, ajd` trk donesi vode sa Čukur česme“. Jedan turski vojnik je oteo Savi testiju iz ruku i on je počeo da se brani, što je veoma naljutilo Turčina, koji ga je ubio bajonetom, a po drugoj verziji ga je udario testijom u glavu i Sava je pao okrvavljen pored česme. Ubrzo nakon toga je naišao srpski policajac, koji je ubio turskog nizama ili, po drugačijoj verziji, naišla je srpska patrola i zarobila tri turska nizama. Potom je naišla i turska patrola te je došlo do oštrog verbalnog obračuna. Da bi razrešio ceo dogadjaj, stigao je terdžoman (tumač turskog jezika) beogradske policije Sima Nešić u pratnji žandara, ali iz mazgale turske straže je počela pucnjava i Sima Nešić biva ubijen. To je bio povod za veliku tuču izmedju Srba i Turaka, gde su Srbi opkolili Turke. Medjutim, zapovednik srpske straže Ivko Prokić je oslobodio Turke i, da bi izbegao veće posledice, lično je ispratio turskog oficira do kapije tvrdjave i tu se prijateljski s njim pozdravio, ali sledećeg trenutka Ivk i njegovi pratioci su ubijeni. Vest o dogadjaju prostrujala je Beogradom, na sve strane čuli su se pucnji i borba na ulicama je počela da se rasplamsava. Jedan dogadjaj podstakao je niz novih i odlučujućih.

Tada su Srbi zauzeli Varoš kapiju i Sava kapiju, a vest je stigla i do ostalih gradova u Srbiji. Knez Mihailo je, iz Šapca gde se tih dana nalazio, poslao ultimatum Turcima da do osam časova uveče napuste varoš. Sledeći dan 16.(4) jun protekao je u miru, već naredni 17. (5) bio je sudbonosan za Beograd, počelo je bombardovanje Beograda iz 56 tvrdjavskih topova. U toku jula iste 1862. godine, u Kanlidži pored Carigrada započeti su pregovori o nezavisnosti Srbije, na kojima su učestvovale Francuska, Engleska, Rusija i Austrija. Tada je doneta odluka da se tursko stanovništvo iseli iz Srbije. Nakon dugih diplomatskih pregovora i borbe, Turci su pristali da predaju gradove na „čuvanje knezu Mihailu“, prvo Beograd pa Kladovo, Smederevo i Šabac, a zatim i mnoge druge. Godine 1867. Knez Mihailo je dobio ključeve Beogradske tvrdjave, a svečanost je održana 6. aprila na Kalemegdanu.

Vandjel Toma je testamentom zaveštao odredjenu sumu novca za podizanje spomenika koji će čuvati sećanje na dogadjaj na Čukur česmi. Projekat za skulpturu od bronze na mermernom postamentu uradio je Simeon Roksandić, jedan od najpoznatijih skulptora realističkog pravca u srpskoj umetnosti. Česma sa skulpturom na vrhu predstavlja dečaka Savu šegrta nastradalog na ovom mestu, na mermernom postamentu sa bazenčićem, gde se slivala voda iz krčaga, bio je povezan na vodovod i uličnu kanalizaciju. a pored je postavljena i mermerna klupa. Ovaj spomenik, umetničko delo vajara Roksandića, obeležava autentično mesto jednog istorijskog dogadjaja, kao i mesto jedne od najstarijih javnih česama u Beogradu. Zbog svojih umetničkih i istorijskih vrednosti, proglašen je za spomenik kulture 1965. godine.