Jedna od najraskošnijih i najvećih beogradskih palata iz druge polovine 19. veka – Narodno pozorište – smeštena je na uglu Vasine i Francuske ulice. Podignuto još davne 1868. godine, Narodno pozorište je prolazilo kroz različite faze graditeljskog i umetničkog razvoja, opstajući kao simbol srpske kulture, tradicije i duhovnosti. Danas pod njegovim krovom rade tri umetnička ansambla – Opera, Drama i Balet.

Prva ideja o osnivanju stalnog pozorišta u Beogradu javila se 1851. godine. Do tada nije bilo profesionalnih glumačkih društava niti odgovarajućih pozorišnih zgrada za izvodjenje predstava. Prvi komadi izvodili su se u adaptiranim gradjevinama i prostorima, poput nekadašnje Carinarnice (Djumrukana), hotela „Kod jelena“, Velike pivnice, hotela „Srpska kruna“ ili kafane „Kod engleske kraljice“. Iako je pozorišno zdanje na Zelenom vencu započeto 1852. godine, prema projektu italijanskog arhitekte Josifa Kasana, od ove namere se odustalo zbog podvodne prirode tla. Ovaj graditeljski neuspeh odložio je uspostavljanje prvog srpskog pozorišta za gotovo dve decenije. Angažovanjem Pozorišnog saveta i kneza Mihaila Obrenovića došlo je do zvaničnog osnivanja Narodnog pozorišta, koje je od samog početka imalo profesionalni ansambl, obrazovane upravitelje i raznovrstan repertoar. Konačno, 1868. godine doneta je odluka o novoj lokaciji za podizanje pozorišne zgrade. Istovremeno sa postavljanjem prvog kamena u temelje buduće zgrade pozorišta, održana je i prva predstava novoosnovanog Narodnog pozorišta izvodjenjem komada iz nacionalnog repertoara Djuradj Branković na sceni kafane „Kod engleske kraljice“.

Monumentalno pozorišno zdanje podignuto je za svega godinu dana, prema zamisli Aleksandra Bugarskog, jednog od najznačajnijih srpskih arhitekata toga doba. U vreme gradjenja to je bila, uz Kapetan Mišino zdanje, najveća i najreprezentativnija palata Beograda i Srbije na kojoj je autor pokazao visoko poznavanje principa tada vladajućeg akademizma. Odnosom masa, horizontalnom i vertikalnom podelom fasada, kao i odabirom gradjevinskih i dekorativnih elemenata, opšti izgled zdanja upućivao je na sličnosti sa čuvenim milanskim pozorištem La Scala, koje je sagradjeno dvadesetak godina ranije. Naročitu pažnju arhitekta Bugarski posvetio je oblikovanju fasade orijentisane prema trgu. Rešenje enterijera prvog zdanja bilo je ostvareno na osnovu posredno prihvaćenih italijanskih modela, koji su u prvi plan isticali uredjenje i udobnost gledališta. Naročita pažnja bila je ukazana ukrašavanju kraljevske lože draperijama, krunom i prestolom nabavljenim u bečkim umetničkim radionicama. Prve izmene i prepravke objekta vršene su još 1885. i 1903. godine. Projektom arhitekte Josifa Bukavca u periodu 1911-1922. godine izmenjena je klasicistička koncepcija Aleksandra Bugarskog. Novo rešenje sa masivnim bočnim pilonima koji flankiraju ulaz i sa bogatom plastičnom dekoracijom dalo je secesijski izgled celini. Tokom bombardovanja Beograda u Drugom svetskom ratu zgrada Narodnog pozorišta je bila znatno oštećena, pa su tokom 1941. i 1942. godine izvršene popravke koje su u velikoj meri pojednostavile spoljnu i unutrašnju dekoraciju. Tek obimnom i temeljnom rekonstrukcijom, izvršenom izmedju 1986. i 1989. godine, u arhitektonskom pogledu je vraćeno stanje i izgled pozorišta iz 1922. godine, s tim da je dodato središnje kube i dva manja bočna iznad ulaznog dela. Obnovljen je enterijer i dogradjen zadnji deo zgrade prema ulici Braće Jugovića, po planovima arhitekata Slobodana Drinjakovića i Ljubomira Zdravkovića.

1869.

1941-42.

Odolevajući burnim istorijskim dogadjajima, koji su obeležili srpsku istoriju decenijama unazad, Narodno pozorište je opstalo kao svedočanstvo očuvanja srpske kulture i tradicije, ali i kao stvarni svetionik srpske duhovnosti u budućnosti. Zgrada Narodnog pozorišta u Beogradu je 1983. godine utvrdjena za kulturno dobro, a potom za kulturno dobro od velikog značaja.

Enterijer

Gledalište nekad i sad