Konak kneginje Ljubice, podignut u periodu izmedju 1829. i 1830. godine, predstavlja jedan je od najreprezentativnijih sačuvanih primera gradjanske arhitekture prve polovine 19. veka u Beogradu. Prema zamisli kneza Miloša, trebalo je da ima dvojaku namenu, da bude stan njegove porodice, kneginje Ljubice i sinova Milana i Mihaila, kasnijih srpskih knezova, a u isto vreme i dvor za rezidenciju. Izgradjen je po idejama i pod nadzorom Hadži Nikole Živkovića, pionira srpskog neimarstva. Naknadno, 1836. godine dogradjen je amam sa jednospratnim traktom. Konak kneginje Ljubice smešten je u slobodni prostor, u centar velike bašte, prvobitno ogradjen visokim zidom i okružen zelenilom. Osnova Konaka je pravougaonog oblika, a ima tri nivoa – podrum, prizemlje i sprat. Nad podrumskom etažom su svodovi, a prizemlje i sprat su podignuti uz primenu klasičnog zidanja u opeci i bondručnog sistema – drvena konstrukcija ispunjena opekom. Četvorovodni krov je pokriven ćeramidom, a nadvisuje ga osmostrano kube i osam dimnjaka.

Ova gradjevina sadrži sve odlike gradskih kuća srpskobalkanskog stila. Prizemlje i sprat imaju središnji hol oko kojeg su rasporedjene ostale odaje. Na oba sprata nalazi se i po jedna divanhana, neka vrsta današnje dnevne sobe, a takodje i salona za prijem. Iako je svojim prostornim konceptom oslonjen na orijentalnu tradiciju, Konak kneginje Ljubice predstavlja prelomni trenutak u beogradskoj arhitekturi, jer svojim spoljnim oblikovanjem i dekorativnim elementima u velikoj meri nagoveštava uticaj evropske arhitekture koji se primećuje u razudjenosti fasada, izlomljenim linijama krova, dimnjaka i kubeta, u sporednim detaljima arhitektonske obrade fasada – pilastrima, lučnim završecima i šambranama na prozorima, profilisanim vencima i nekim detaljima enterijera. Erkeri na fasadi, inače tipično pravougaoni, imaju polukružni oblik u osnovi.

Za vreme prve vlade kneza Miloša u Konaku kneginje Ljubice nalazila se glavna državna blagajna. Namesništvo knjaževsko, do povratka kneza Mihaila u Srbiju 1840, održavalo je u Konaku sednice, a knez Mihailo je u Konaku živeo do 1842. godine. Nakon toga tu se nalazio Licej, zatim Prva beogradska gimnazija, pa Apelacioni kasacioni sud. Godine 1912. u Konak je smešten Zavod za vaspitanje gluvoneme dece, a od 1929. Muzej savremene umetnosti. Do 6. aprila 1941. u zgradi se nalazio Crkveni muzej. Od 1945. do 1947. u Konaku je bio smešten deo Patrijaršije, a od 1947. Republički zavod za zaštitu spomenika kulture. U periodu od 1971. do 1979. godine preduzeti su konzervatorsko-restauratorski radovi kojima su izvršene sanacija objekta i obnova fasade i enterijera. Tom prilikom, Konak kneginje Ljubice, koji je i danas u sastavu Muzeja grada Beograda, adaptiran je za reprezentativnu muzejsku postavku. Konak kneginje Ljubice utvrdjen je 1946. godine za kulturno dobro, a 1979. godine za kulturno dobro od izuzetnog značaja.

Enterijer

Detalji na fasadi