nastao je iz „Srpskog Aerokluba”, vojnog udruženja avijatičara sa Solunskog fronta, osnovanog oktobra 1921. godine. Ova nacionalna ustanova od izuzetnog značaja bila je pod pokroviteljstvom prestolonaslednika Petra i predsedništva kneza namesnika Pavla, smeštena u prestonici Kraljevine Jugoslavije. To je bio veliki društveni centar čija je izgradnja započela u leto 1932, a dovršena početkom 1935. godine.

Projekat Doma Aerokluba je bio prvi realizovani projekat javnog objekta arhitekte Vojina Simeonovića. Ovo ostvarenje bilo je dostojno značaja ove institucije, moderno i originalno, sa reprezentativnom i dekorativnom spoljnom i unutrašnjom obradom. Objekat je potpuno zahvaćen evropskim modernim i elegantnim stilom – ar dekoom u kome su bili korišćeni oblici antičke klasične grčke i rimske umetnosti i koji se paralelno razvijao sa stilom Bauhaus. Strogi, ali svedeni klasicizam, monumentalnost, čistota kompozicije i planirana fasadna skulptura upućuju i na paralele sa monumentalizmom u primerima arhitekture totalitarnih režima Italije i Nemačke, SSSR-a i Japana tog perioda.

U osnovi je objekat Aerokluba organizovan oko ugla sa Ulicom kralja Petra. Po tipu je to dvotraktna osnova sa bočnim krilima. Do javno-poslovnih prostora u nivou mezanina i prvog sprata dolazi se svečanim prilazom kroz glavni ulaz, kružni vestibil i preko ovalnog prostora sa spiralnim stepeništem, osvetljenim vitražom i gornjim svetlarnikom. Na prvom spratu se nalazi reprezentativna sala za svečanosti, posebno uredjena za okupljanje članova Aerokluba i prijatelja vazduhoplovstva, kao i potencijalnih donatora. Rustičnost zone prizemlja i mezanina sa oplatom od romb-kvadera kao i opšti, delimično trodelni koncept fasade uspostavljaju renesansne asocijacije, ali su akademski principi svedeni i modernizovani. Visoki prozori na prvom spratu obeležavaju svečanu salu, nemaju profilaciju okvira, a razdvojeni su stilizovanim plitkim kaneliranim pilastrima, lizenama, visine tri sprata. Nadvišeni su dvema isturenim strehama koje izdvajaju prozore poslednjeg sprata, dok je ceo sistem u obliku slova „P” uokviren ravnim bezornamentalnim površinama zidova, što posebno ističe fasadnu plastiku. Arhitekta je primenio harmonično uskladjivanje vertikalnog i horizontalnog, ali i rustičnog i plošnog. Skladne proporcije i upotreba različito obradjenih materijala dve vrste veštačkog kamena u fasadnoj oblozi, rezultirali su čistim rešenjem vrhunske elegancije. Materijal je pažljivo odabran i u enterijeru, u oblozi zidova od štofa i drvenih ramova, a ponavljanje spiralnih motiva, meandra i volute, od spirale prilaznog stepeništa, gvozdenih ograda za vrata i radijatorskih maski, sve do vitraža (sa temom grčke legende o Dedalu i Ikaru), govori o totalnom dizajnu koji je primenjen. Veliki i mali salon bili su obradjeni u engleskom stilu, a sala i dve „zimske bašte” (zastakljenih separea) u francuskom stilu Luja XVI, dok je dekoracija bara i trpezarije izvedena u „modernom stilu”. Smatralo se da su to „najmodernije klupske prostorije u Beogradu i najveći dom aero kluba u Evropi”. Oko dekoracije bili su angažovani i poznatiji umetnici: slikari Vasa Pomorišac, po čijim je nacrtima izvela vitraž firma „Stanišić” iz Sombora, zatim Kosta Hakman i skulptor Petar Palavičini.

Zgrada Aerokluba u Beogradu je utvrdjena za kulturno dobro 2007. godine.