Malo teksta

Livnica „Pantelić“, jedan od najstarijih objekata tehničkog nasledja na području grada, nalazi se u okviru najranije urbanizovanog dela srpske prestonice u današnjim okvirima, Ctarog jezgra Zemuna, na uglu Gajeve i Dositejeve ulice. NJeno očuvano jedinstvo prostora, tehnologije i alata kojima su izradjivana zvona i satovi po kojima je postala poznata ne samo u Zemunu i njegovom širem okruženju, već i u granicama tada Austrougarske monarhije, danas predstavlja svedočanstvo razvoja zanatstva Beograda u vremenskom periodu dužem od sto pedeset godina. Osim vrednosti iskazanih u sadržaju materijalnih ostataka, ova radionica je sve do sredine sedamdesetih godina prošlog veka sačuvala originalne oblike i procese zanatske delatnosti na našim prostorima i bila centar u kojem su se formirale generacije mladih zanatlija.

Livnicu je osnovao davne 1854. godine Djordje Pantelić kao bravarsku radnju za popravku i izradu sitnijih predmeta za domaćinstvo. NJen uspon započeo je 1870. godine sa povratkom najstarijeg Djordjevog sina Pavla Pantelića iz Beča i uvodjenjem tehničkih i zanatskih novina u procese proizvodnje. U to vreme mala radionica prerasla je u tvornicu toranjskih satova za crkve, škole i važnije gradske palate i zvonolivnicu. Neki od toranjskih satova izradjeni su za značajne objekte Beograda i Srbije poput Hariševe kapele na Zemunskom pravoslavnom groblju, Saborne crkve, Vojne bolnice, Narodnog pozorišta, Krsmanovićeve kuće na Terazijama, Ratničkog doma, Uprave fondova i druge javne objekte. Paralelno sa izradom satova, radionica je počela da lije mala zvona za otkucavanje časova. Ubrzo se prešlo i na livenje zvona za škole, sudnice i nadleštva da bi ubrzo počela proizvodnja i velikih crkvenih zvona. Ova dva proizvoda nisu vremenom uslovila samo promenu naziva firme nego su postala osnovna proizvodna delatnost Livnice. Livnica je imala i dodatni program, pa su tako nastajali specifičan alat i alatne mašine. Istovremeno, nekadašnja mala bravarska radionica prerasla je i u zanatski centar za Zemun i okolinu iz kojeg su se prenosile tehničke i tehnološke novine koje su u grad stizale uglavnom iz svih delova srednje Evrope.


Nakon Pavlove smrti 1924. godine, porodičnu tradiciju nastavio je njegov rodjak Toma Pantelić odbacio je sve tehničke postupke koji nisu odgovarali novim materijalima, samim proizvodima i naručiocima. Nove potrebe zahtevale su novi i veći radni prostor pa se iz tih razloga 1926. godine, prema planovima zemunskog graditelja Josifa Marksa, pristupilo preuredjenju male i trošne radionice u modernu tvornicu, čiji je prostor odgovarao tehnološkom procesu livenja zvona i izradi toranjskih satova. Tada je Livnica dobila sadašnji izgled i prostornu organizaciju. Podužnim traktovima postavljenim na regulaciju Gajeve i Dositejeve ulice, Livnica jasno izražava svoj unutrašnji sadržaj i karakteristike zemunskog graditeljstva sa početka prošlog veka. NJen prostor čine kovačnica, bravarska radionica, stara i nova livnica sa livačkim pećima, magacin i kancelarija. Fasade su jednostavne stilske obrade, komponovane u duhu istoricizma sa ritmičnim nizom prozora istaknutim svedenom, geometrijskom dekoracijom prozorskih šembrana i zasečenim uglom naglašenim bogatijom plastikom sa primesama neobaroka. Dvorišne fasade obradjene su skromno bez primene dekorativne plastike. Na krovnim ravnima izdižu se dimnjaci, od kojih onaj koji se koristio u livnici i danas dominira svojom visinom. Arhitektonika ugaonog segmenta objekta, nadvišenog lučnim timpanonom sa satom izradjenim u Livnici iznad koga je godina osnivanja i metalnim zvonom na vencu, prostorno odredjuje njegov položaj na uglu ulica, dajući mu prepoznatljiv i dominantan izgled u neposrednom okruženju. Na bočnim atikama nekada se nalazio natpis sa imenom vlasnika ispisan na dva pisma – ćirilici i latinici. Tri generacije majstora-zanatlija vodili su Livnicu, koja je, stalnim unapredjivanjem delatnosti i primenom tehnoloških novina, preuzela vodeću ulogu u zanatstvu kao i u sveukupnom privrednom razvoju grada.

Livnica Pantelić utvrdjena je za kulturno dobro od velikog značaja 1979. godine.