Stambeno-poslovna zgrada u Prizrenskoj 7 sagradjena je za dr Djurića 1934. godine prema projektu arhitekte i akademika Branislava Kojića. Ugaona pozicija objekta na nagibu terena, naglašenih geometrijskih volumena stvara utisak apstraktne skulpture, zbog čega predstavlja najbolji primer zrelog modernizma u stambenoj arhitekturi.

Višeparterni teren u znatnom padu ka Brankovoj ulici i reci Savi stavio je arhitektu pred složen zadatak. Problem nagiba terena, rešen je masivnim postamentom do visine prvog sprata koji je dobio izvesnu transparentnost smeštanjem dućana ka Prizrenskoj ulici, dok su gornji spratovi stambenog karaktera znatno slobodnije obradjeni. Sve tri slobodne fasade, iako imaju iste arhitektonske elemente, različito su koncipirane što obogaćuje opšti utisak likovnog jedinstva celine. Zgrada snažne geometrijske kompozicije perforirana je jasno izdvojenim prozorskim otvorima i ugaonim balkonima. Blago povlačenje masa ka središtu, krovne terase, držač za zastavu i vertikalni niz okruglih prozora, tipični su elementi modernizma. Poseban kvalitet arhitektonskog rešenja jesu balkoni okrenuti ka reci, sa kojih se pruža pogled na Savsku padinu što je označilo nov odnos arhitekture prema prirodnom okruženju.

Pre puštanja mosta ka Zemunu 1934. godine, mnoge zgrade na Savskom amfiteatru okretale su ledja Savi najčešće neobradjenom zadnjom fasadom prvenstveno zbog nedostatka vizure sa druge strane reke. Izgradnjom objekta u Prizrenskoj 7 došlo je do pomaka u projektovanju i uredjenju starog jezgra Beograda, čemu je doprinelo i donošenje propisa da sve fasade okrenute ka Savi i Dunavu moraju biti arhitektonski oblikovane.

Po svežini, originalnosti i kvalitetu arhitektonske obrade, stambena zgrada dr Djurića smatra se antologijskim delom beogradske stambene arhitekture u periodu izmedju dva svetska rata. Godinu dana po izgradnji, zadnja fasada nagradjena je kao najlepša fasada Beograda od strane stručne javnosti.

Kuća dr Djurića utvrdjena je za spomenik kulture 2001. godine.