Povodom Medjunarodnog dana žena donosimo vam priču o jednoj posebnoj, nesvakidašnjoj ženi, koja je u savremenoj memoriji grada prisutna pre svega značajnim i raznolikim arhitektonskim ostvarenjima, od kojih je najveći broj prepoznat od strane stručnjaka i zaštićen kao kulturno dobro. Važno je da se u ovom trenutku setimo i toga da je svojim zaposlenjem u Inžinjersko-arhitektonskom odseku Beogradske opštine, prokrčila put zapošljavanju žena u državnoj službi. Prva žena arhitekta u Srbiji, Jelisaveta Načić.

Jelisaveta Načić je bila slobodnog duha i jakog karaktera. Neuobičajeno za vreme u kome je rodjena i u kome je odrastala, na samom kraju 19. veka u Srbiji, kada je manje od 7% žena elementarno pismeno, je već to što je odlučila da se dalje školuje nakon završene osnovne škole. Čak i da upiše fakultet do tada rezervisan isključivo za muškarce i diplomira 1900. godine na novoosnovanom Arhitektonskom odseku Tehničkog fakulteta Velike škole. Dve godine je radila kao tehnički pripravnik u Ministarstvu gradjevina, ali ni posle položenog državnog ispita 1902. godine nije imala pravo da se zaposli kao arhitekta u Ministarstvu. Svoj radni vek je ipak provela u državnoj službi, u Inžinjersko-arhitektonskom odseku Beogradske opštine

Jelisaveta je mnogo projektovala, imala je veoma široko polje interesovanja i mnogo granica je pomerila. Da je talentovana za poziv koji je odabrala, dokazala je veoma rano, već svojim prvim projektima. Na konkursu za Mauzolej na Oplencu 1903. godine osvojila je treće mesto u veoma jakoj konkurenciji najzvučnijih arhitektonskih imena svoga vremena. Nakon ovog uspeha kreće njena karijera.

Bavila se veoma uspešno svim poljima arhitekure. Najpre je radila ja na razradi urbanističkih projekata. Na osnovu prvonagradjenog projekta inženjera Veselina Lučića, dobila je zadatak da uradi projekat urbanističkog uredjenja Terazija. Iako nije do kraja izveden planirani projekat i nije postavljena fontana onako kako ju je osmislio Ivan Meštović sa Vesnikom slobode na vrhu, što je originalni naziv Pobenika, simbolom oslobodjenja Srbije od viševekovnog turskog ropstva, medjuratne Terazije, sudeći po razlednicama i fotografijama iz tog vremena su bile fantastične i u sećanju Beogradjana jedan od najlepših delova grada. Radila je na projektu uredjenja skvera ispred Beogradske zadruge koji nije realizovan usled izbijanja Prvog svetskog rata, a samostalno je projektovala Male stepenice, na Kalemegdanu, uradjene od zelenog kamena iz Ripnja kersantita, jedan od najlepših primera parkovske arhitekture kod nas.

Svoj raskošni talenat Jelisaveta Načić je pokazala projektom zgrade Osnovne škole kod Saborne crkve, kasnije nazvane „Kralj Petar Prvi”, u istoimenoj ulici. Škola, koja je od 1965. godine spomenik kulture, je podignuta u razdoblju od 1905. do 1907. godine, dakle samo nekoliko godina po okončanju studija, a Jelisaveta Načić u ovom projektu pokazuje punu zrelost. U vreme kada je izgradjena bila je to najmodernija osnovna škola ne samo u Beogradu, već u Srbiji. Radeći javne objekte Jelisaveta Načić je projektovala i Paviljon za tuberkulozne bolesti (1912), deo kompleksa bolnice na Vračaru, ali i prvu kružnu peć i druga postrojenja za izradu opeke u „Prokopu“ kod zemljanog majdana. I Paviljon i ova industrijska postrojenja stradala su za vreme Prvog svetskog rata.

Projektovala je i brojne privatne kuće. Kuća knjižara Marka Markovićaiz 1904. godine, autentični urbanistički izraz svoga vremena koji ukazuje na kontinuitet gradskog života na prostoru Dunavske padine, utvrdjena je za kulturno dobro. Prema sačuvanim projektima znamo i za izrazito veliku kuću Arse Drenovca, ali i niz kuća koje nisu opstale do danas, ili su sačuvane u neprepoznatljivom obliku.

Boraveći u Berlinu 1910. godine pronašla je inspiraciju za Kompleks radničkih stanova 1910-11. u Dunavskom kvartu u kome je živelo mnogo zanatlija i radnika.Kompleks je nastao na inicijativu Beogradske opštine, radi što funkcionalnijeg i rentabilnijeg rešavanja stambenog smeštaja radnika u doba intenzivnijeg razvoja industrije u Beogradu.

Kompleks radničkih stanova

Jelisaveta Načić je projektovala i sakralne gradjevine. Mala spomen crkva u Štimlju na Kosovu i Metohiji je danas jedini sačuvan sakralni objekat koji je projektovala. Svakako najznačajniji sakralni objekat vezan za njeno ime je crkva Aleksandra Nevskog (1914-28), započet prema njenom projektu, ali originalni projekat je doživeo izvesne prepravke, te novi projekat potpisuju arhitekte Petar Popović i Vasilij Androsov.

Tokom Prvog svetskog rata internirana je u logor u Nežideru, nakon koga je otpočelo novo i drugačije razdoblje Jelisavetinog života.