Beograd je uvek bio multikulturni i multikonfesionalni grad. U narednih nekoliko postova upoznaćemo vas sa bogomoljama različitih konfesija koja su kao kulturna dobra naše prestonice zaštićena. Od ponedeljka 18.5.2020. priče o kuturnim dobrima ćemo na društvenim mrežama objavljivati ponedeljkom i petkom

Od nekadašnjih više od 60 džamija i brojnih manjih islamskih bogomolja mesdžida, Bajrakli džamija u Gospodar Jevremovoj ulici broj 11 jedini je sačuvani i aktivni objekat islamske verske arhitekture u Beogradu. Nalazi se na padini prema Dunavu, u blizini raskršća sa ulicom Kralja Petra. Nekada je dominirala u ambijentu pretežno niskih prizemnih kuća prometne trgovačke i zanatlijske četvrti beogradske varoši – Zejreka. Pretpostavlja se da je današnja Bajrakli džamija izgradjena na mestu starijeg mesdžida, najverovatnije u drugoj polovini 17. veka, kao zadužbina turskog vladara sultana Sulejmana II (1687–1691). U njoj kao glavnoj džamiji boravio je i muvekit, čovek koji je proračunavao tačno hidžretsko vreme prema islamskom kalendaru radi odredjivanja svetih dana, koji je takodje regulisao i mehanizam sata i isticao zastavu na minaretu, u znak istovremenog početka molitve u svim ostalim islamskim bogomoljama u beogradskoj varoši.


Za vreme austrijske vladavine 1717–1739. godine, služila je kao katedralna katolička crkva, a sa povratkom Turaka 1741. godine obnovljena je prvobitna namena. Knez Mihailo Obrenović naložio je 1868. godine ministru prosvete i crkvenih dela da izabere jednu od postojećih džamija i osposobi je za obavljanje muslimanskih verskih obreda. Tada je izabrana kao najcelishodnija ’Bajrak’ džamija. Izmedju dva svetska rata džamiju je obnavljala i Opština grada Beograda, kada je 1935. godine prvi put zaštićena Uredbom o zaštiti beogradskih starina. Restauracija je izvodjena nekoliko puta i nakon Drugog svetskog rata od strane Narodnog odbora grada Beograda i Zavoda za zaštitu i naučno proučavanje spomenika kulture, a od sredine šezdesetih godina 20. veka i Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda. Posle novijih oštećenja 2004. godine, izvedeni su konzervatorski radovi na sanaciji i restauraciji kamene fasade sa obnovom prozorskih otvora.

Arhitektura džamije pripada tipu jednoprostorne kubične gradjevine sa kupolom i minaretom. Masivnih zidova i sa malo otvora, gradjena je od kamena, a neki segmenti izvedeni su u opeci i kamenu. Gradjevina je kvadratne osnove, dok osmostranu kupolu nose istočnjački potkupolni lukovi i niše – trompe, sa skromnom dekoracijom konzola. Neujednačen je broj prozorskih otvora na fasadama, dok se po jedan nalazi na svakoj strani tambura kupole. Potkupolni nosači i svi otvori na gradjevini završavaju se karakteristično orijentalnim prelomljenim lucima. Sa spoljne severozapadne strane postavljeno je minare – uska kula kupastog krova, s kružnom terasom pri vrhu, sa koje mujezin poziva vernike na molitvu. Naspram ulaza, u unutrašnjosti džamije nalazi se najsvetiji prostor – mihrab, plitka niša sa raskošnim ukrasom svoda, postavljena u pravcu svetog grada Meke ka jugoistoku, dok je uzdignuta drvena propovedaonica (minber ili mimbar) postavljena desno od mihraba, u jugozapadnom uglu. Nad ulazom je drvena galerija (mahfil), sa koje se dospeva i do šerefe, terase na minaretu.

Unutrašnja dekoracija džamije je veoma skromna. Zidovi su nemalterisani, sa plitkim profilacijama, retkim stilizovanim floralnim i geometrizovanim motivima i kaligrafskim natpisima stihova iz muslimanske svete knjige Kurana, zatim imenima prvih pravednih verskih poglavara kalifa, kao i Božjih, tj. Alahovih veličanstvenih osobina i imena, ispisanih arapskim pismom na posebno ukrašenim rezbarenim pločama levhama. Pred ulazom u džamiju je postojao i zasvedeni arkadni trem sa tri manje kupole. U dvorištu se nalazi česma za molitveno umivanje, kao i nedovršena verska škola (medresa) sa bibliotekom.

Bajrakli džamija predstavlja glavno islamsko kulturno središte u Beogradu. Danas je pomalo skrivena u ambijentu viših stambenih objekata u Gospodar Jevremovoj ulici. Zbog starine, retkosti, očuvanosti izvorne namene, kao i reprezentativnosti verske arhitekture i islamske kulture, stavljena je 1946. godine pod zaštitu države kao spomenik kulture, a 1979. godine utvrdjena za kulturno dobro od velikog značaja.