Ratnički dom, danas Dom Vojske Srbije, sastoji se iz dva trakta, jednog izgradjenog izmedju 1929. i 1932. godine, prema Ulici Braće Jugovića i drugog, dogradjenog 1939. prema Siminoj ulici, Francuskoj i Emilijana Josimovića. Podignut je na placu nekadašnjeg Velosipedskog kluba koji je beogradska Opština poklonila bivšim ratnicima. Dom je podignut na osnovu konkursnog projekta arhitekata Živka Piperskog i Jovana Jovanovića, čije je ovo najznačajnije delo.
Početkom 1929. doneta je odluka da se u Beogradu podigne Ratnički dom kao centralno kulturno središte vojske i rezervnih oficira. Na konkurs koji je raspisalo Udruženje rezervnih oficira i ratnika stiglo je 31 idejno rešenje, a žiri, čije su članove imedju ostalih činili Petar Popović, Svetozar Jovanović i Dragutin Maslać, smatrao je da prvu nagradu ne zaslužuje ni jedan od podnetih predloga. Dodeljene su dve ravnopravne druge nagrade, rad Živka Piperskog i Jovana Jovanovića i rad Bogdana Nestorovića i Jovana Šnajdera, a konačno pravo da izvedu svoj rad dobili su Piperski i Jovanović, sa obavezom da ga uz instrukcije žirija usaglase sa radom Nestorovića i Šnajdera. Ipak u stručnoj javnosti preovladavao je stav da je najbolje konkursno rešenje ostvario projekat Branislava Marinkovića sa originalnom kompozicijom modernizovanog srpsko-vizantijskog stila.
Konkursni rad Piperskog i Jovanovića je koncipiran u duhu akademizma, kao monumentalna palata sa istaknutim vencem i kolonadom pilastara, koja svojim izgledom podseća na nešto ranije završenu zgradu Generalštaba Viljema fon Baumgartena. Za razliku od njih, fasada konkursnog projekta Nestorovića i Šnajdera okarakterisana je kao vizantijsko-romanska i upravo zbog te vrste sintetičnosti koja asocira na prožimanje kulturnih tradicija, ovakva vrsta stilske formulacije se smatrala poželjnim modelom nacionalnog stila i bila je popularna tokom dvadesetih i tridesetih godina XX veka. Finalni projekat po kome je zgrada Ratničkog doma izvedena, doneo je značajne promene u odnosu na drugonagradjene konkursne projekte. Umesto bogate, eklektičke plastične dekoracije primenjen je modernistički, sveden koncept. Ovim činom nagovešten je proboj modermnističkih ideja, koje tokom tridesetih godina XX veka doživljavaju punu afirmaciju.
U koncepciji fasadnih površina upadljiva je bezornamentalna pročišćenost pročelja zgrade, naročito u zoni od prvog do trećeg sprata, perforirana vertikalnim nizovima prozora. U formulaciji fasada posebno je istaknuta ugaona kula, ka Francuskoj ulici, razbijajući donekle monoton ritam pročelja, ali ujedno naglašavajući ekspresivnu monumentalnost zdanja i njegov vojnički karakter. Ideja je bila da se na ovaj način dodatno istakne vizura objekta, dok je na simboličkoj ravni kula funkcionisala kao vizuelna potvrda vojne funkcije objekta, a kao neposredan izvor su preuzete forme srednjovekovnih i renesansnih uzora.
Objekat je utvrdjen za kulturno dobro 1984. godine.