Palata Beogradske zadruge nalazi se na Savskoj padini, na uglu ulica Travničke, Karadjordjeve i Hercegovačke u Beogradu, i danas predstavlja deo poslednjeg niza reprezentativnih objekata koji su na ovom prostoru gradjeni u blizini reke. Nekada, u XIX veku, ovde se nalazio tzv. Mali pijac, na kojem su se okupljali trgovci sa svih strana, dok je dalje prema Savi bilo močvarno tlo, tzv. Ciganska bara, kasnije nazvana Bara Venecija.

Beogradska zadruga za medjusobno pomaganje i štednju osnovana je 1882. godine na inicijativu grupe uticajnih beogradskih trgovaca. Zadruga je trebalo da pomaže srednji stalež, naročito zanatlije i male trgovce, u vreme kad su beogradski zelenaši naplaćivali do 50 odsto kamate na svoje pozajmice. Otpočela je gradjenje svoje zgrade u proleće 1905. godine, a završila 1907. prema projektu tada vodećih beogradskih arhitekata, profesora univerziteta Andre Stevanovića i Nikole Nestorovića. Društveni položaj Beogradske zadruge odredio je reprezentativnost i monumentalnost kao jedini mogući arhitektonski koncept. Gradjena je tada najmodernijim gradjevinskim postupkom, upotrebom armiranog betona, prvi put u Beogradu, i obradom fasade u veštačkom kamenu. Središnja, centralna partija objekta orijentisana je prema Karadjordjevoj ulici i naglašena velikom složenom kupolom. U prednjem delu se, prema ulici, prepoznaju dve etaže – ulazni deo i svečana sala. U sredini je vestibil, koji se proteže kroz obe etaže, a jednoetažna šalter sala je u zadnjem delu. Oba bočna krila imaju prizemlje i dva sprata. U prizemljima bočnih krila nekada su bili dućani, a na spratovima administrativne i upravne kancelarije Beogradske zadruge, i to u jednom krilu bankarskog, a u drugom osiguravajućeg odeljenja.

Ispred centralne kupole, a iznad glavnog venca fasade, nalazi se figuralna grupa Žena sa četiri deteta, u okviru koje krunisana ženska figura štiti dečje figure komadom platna, grančicom, knjigom i snopom žita. U nišama na bočnim rizalitima glavne fasade postavljene su figure Žena sa košnicom i Muškarac sa svitkom. Brojni reljefi u vidu ženskih maski nalaze se na vrhovima lezena, iznad prozora prvog sprata i u visini prozora prizemlja na bočnim fasadama, dok je nad ulazom postavljena maska Merkura. Enterijer zgrade je jedan od najlepših u beogradskoj arhitekturi. Na početku mermernog stepeništa u glavnom holu postavljene su dve pandan figure mlade žene u vidu kandelabra, dok se iznad galerije u glavnom holu nalazi Afrodita sa dva amora. Ukrase na fasadama i unutrašnje dekoraterske i štukaturske radove na zidovima i tavanici izveo je i izradio Franja Valdman, gradjevinski likorezac, dekorativne slikarske radove glavnog ulaza Bora Kovačević i Andreja Domeniko, dok je slikarije na staklu izveo R. Marković. Beogradska zadruga se uselila u zgradu neposredno po završetku radova 1907. godine i u njoj je bila smeštena sve do 1944. godine, to jest do svog ukidanja. Kasnije je korisnik zgrade postao Geološkogeofizički zavod „Jovan Žujović“.

Tokom svog postojanja zgrada je više puta adaptirana. Najznačajnije izmene u njenoj gradjevinsko-arhitektonskoj strukturi nastale su 1956–1957. i 1958–1959. godine. Tih godina je Geološkogeofizički zavod rekonstruisao potkrovlje nad oba krila prema Travničkoj i Hercegovačkoj ulici, a potom nadzidao tri sprata na središnjem krilu u dvorištu oko nekadašnje šalter sale. Ovim intervencijama izmenjen je opšti izgled zgrade time što su na krilima odstranjena kubeta, atike su postale spratovi, zazidani su otvori u prizemlju, koji su od ulaznih vrata u lokale postali prozori kancelarija, i osiromašeno je kube glavne fasade, s kojeg je uklonjeno krunište, kao i sama fasada, s koje je sklonjen sat. Poslednja rekonstrukcija ove beogradske palate izvršena je 2014. godine. U ovim radovima bočna kubeta nisu vraćena, kao ni krunište centralne kupole, ali je restauracijom fasade u većoj meri vraćen njen stari sjaj.

Zbog svojih arhitektonsko-urbanističkih i kulturno-istorijskih vrednosti Beogradska zadruga proglašena je za spomenik kulture – kulturno dobro od velikog značaja