Koreni institucionalnog zbrinjavanja i smeštaja duševnih bolesnika u Srbiji vezuju se za porodičnu kuću lekara Vita Romite, poznatijom kao Doktorova kula koja se nalazi u zaledju današnje Klinike dr Laza Lazarević. Dr Vito Romita bio je drugi po redu diplomirani lekar u Kneževini Srbiji (prvi je bio Grk dr Konstantin Aleksandridi). Poreklom Italijan iz Napulja nakon službovanja u Carigradu i Bukureštu, 1823. godine došao je u Beograd kao politički emigrant. Stekavši poverenje i ugled kao lekar, od beogradskog vezira je dobio šest i po hektara zemlje da u Beogradu izgradi kuću za svoju porodicu. Dr Romita je izabrao plac na tada pustom i nenaseljenom mestu van Varoši u šancu, ali sa pogledom na Topčidersko brdo, Bežanijsku kosu i ušće Save u Dunav, poznatom kao Guberevac.

Medjutim, izbor mesta izazvao je sumnju kod vezira koji je tražio da obustavi gradnju, o čemu svedoče i arhivski dokumenti. Romita se branio da ne zida kuću s namerom da napada Beogradsku tvrdjavu jer je ne bi onda gradio od blata sa unutrašnjim zidovima od drveta. Kako je u medjuvremenu postao lični lekar kneza Miloša, obratio mu se za pomoć s objašnjenjem da je kuća dovoljno udaljena od pašinog konaka, da je zida više blatom nego krečom i da takva ne bi izdržala ni detonaciju jednog topa. Zgrada je izgradjena po doktorovoj želji 1824. godine. U okviru placa dr Romita je zasadio voćnjak i vinograd sa plemenitim vrstama voćki i loze koje je doneo iz Italije i Grčke. Kada su ga Beogradjani pitali zašto u tako udaljenom mestu podiže kuću izjavio je „biće ovo nekad sredina Beograda”.

Sudeći po prozorima može se pretpostaviti da je prizemlje imalo sporednu namenu, a prvi sprat stambenu i reprezentativnu. Drvene stepenice vodile su na sprat sa holom iz koga se dvokrilnim vratima pristupalo u šest prostranih odeljenja. Glavna i najveća prostorija za prijeme, nalazila se u sredini sprata, okrenuta prilaznom dvorištu, dok su bočne prostorije bile spavaće sobe. Prostorija na jugoistočnoj strani jedina je imala kamin. Arhitektonski, iako u sebi sjedinjuje različite stilske uticaje, najviše je imala odlike kule po čemu je i dobila naziv „Doktorova kula”: četvrtastog oblika od kamena bez obrade, sa malim prozorima u prizemlju. Iako jednostavnog izgleda bila je reprezentativna i spolja i iznutra za to doba.

Specifičnost su bili prozori sa zašiljenim lukom orijentalnog karaktera na spratu. Neimar kuće dr Romite nije poznat ali se pretpostavlja da je u pitanju domaći majstor koji je poznavao odlike balkanske arhitekture. Na zapadnoj fasadi na spratu bilo je pomeranja prozora, ali, nažalost, autentični crteži izgleda nisu sačuvani. Nakon tri godine rada u Srbiji dr Romita je otpušten iz službe kneza Miloša, a pravi razlozi ostali su nerazjašnjeni do kraja. S obzirom na novonastale okolnosti vratio se u Bukurešt 1827. gde ga je zatekla i smrt. U kući na Guberevcu ostali su da žive njegova žena Frančeska, ćerka Antoaneta i zet, doktor Bartolomeo Kunibert rodom iz Pijemonta. Doktorova supruga i ćerka uputile su 1832. godine pismo knezu Milošu koje je glasilo: „Tako nazvanu kulu Doktorovu, inače kuću, koju je pokojni moj muž ogradio, nasadivši oko nje i vinograd, ni ja, ni moja kći, a ni moj zet, nismo u stanju više držati. Mi je svi edinodušno, Vašoj svetlosti predajemo, kao stvar, koja tek Vašoj svetlosti od potrebe biti može”. Tako je porodica dr Romite kuću poklonila državi.

Posle tri decenije od tada, dekretom kneza Mihaila 1861. godine Doktorova kula postala je prva psihijatrijska ustanova u Srbiji pod nazivom „Dom za s uma sišavše”. Prvi pacijent je primljen 26. avgusta 1861. godine. Po usvajanju novog zakona o uredjenju sanitetske službe 1881. godine Dom prerasta u Bolnicu za duševne bolesti. Tako je ova zgrada postala jedna od prvih specijalizovanih zdravstvenih ustanova u Srbiji. Zbog svojih arhitektonskih i kulturno-istorijskih vrednosti kao prva psihijatrijska bolnica u Srbiji, proglašena je za spomenik kulture 1965. godine (Rešenje Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda br. 242/8 od 13.10.1965.), a 1975. za spomenik kulture od velikog značaja za Republiku Srbiju (Odluka o utvrdjivanju, „Sl. glasnik SRS” br. 14/79). Vremenom je postala okosnica i „kamen temeljac” formiranja Kliničkog centra Srbije koji se danas nalazi oko nje.